Kometi (dolazi od grč. riječi koja znači "dugokos") su svemirska tijela naročite strukture u sklopu Sunčeva sustava koja se gibaju pod djelovanjem privlačne sile Sunca po stazama velikog ekscentriciteta(1*).

(1*) ekscenticitet ili izduženost je velićina koja odreduje karakteristike putanje nebeskih tijela: kada je ekscentricitet manji od jedan, putanja je eliptična, kada je jednaka jedinici putanja je parabolična, a kada je veći od jedan putanja je hiperbolična.

Kometi se gibaju po eliptičnim stazma (1 Keplerov zakon) gdje je u jednom središtu elipse Sunce. Najbliža točka Suncu zove se PERIHEL, a najdalja točka od Sunca kojom komet prolazi zove se AFEL. Period ophoda kometa može se izračunati preko 3. Keplerovog zakona (d^3=T^2). Kometi se pokoravaju (kao i sva ostala tijela) 2. Keplerovom zakonu koji govori da kometi prijeđu jednake površine u istom vremenu. To znači da će komet biti najbrži u perihelu, a najsporiji u afelu.

Danas se prema osobinama staze kometi djele u četiri skupine. U prvoj skupini se nalaze kratkoperiodični kometi (poput Halleyevog kometa - 76 god.), s periodima obilaska oko Sunca do 200 godina, u drugoj su dugoperiodični kometi s eliptičnim stazama vrlo velikog ekscenticiteta, a treću i četvrtu skupinu čine kometi s "otvorenim" stazama bliskim hiperboli.

Kometi se također djele u 15 grupa, jer je uočeno da se više različitih kometa giba istim putanjama. Grupe se označavaju velikim latinskim slovima. Najzanimljiviji su kometi grupe M (dosad poznato 8 takvih kometa) koji imaju jako izduzene eliptične staze koje pri prolasku pored Sunca skoro dodiruju Sunce. S druge strane isti kometi se znaju u afelu udaljiti i više od 250 A.J.

Da, bio je to jedan od kometa iz grupe M. Sudar je opažen kronomatografom (sprava za stvaranje umjetne pomračine Sunca) i zbio se 30. VIII 1979g. Dotični komet udario je u Sunce brzinom od 300 km/s oslobodivsi time 10^23 J energije.

Da. Planeti itekako utječu na putanje kometa, pogotovo gigantski planeti poput Jupitera. Primjer za to je periodički komet Brooks 2 koji je 1886g. promjenio ophodno vrijeme s 29 na 7 godina kada je prolazio blizu Juptera. Zbog gravitacije planeta se stvaraju tkz. porodice kometa. Tako postoji 38 pripadnika Jupiterove porodice (period oko 10 god), 6 pripadnika Saturnove porodice (period od 10 do 20g.), 3 pripadnika Urnove porodice (period od 20 do 40 godina) itd...

Glavni uzrok tome je sunčevo zračenje (toplina) i sunčev vjetar. Pri sunčevim burnim reakcijama dio čestica sa Sunca 'bježi' od Sunca brzinama od par tisuća kilometara u sekundi. Te čestice tvore sunčev vjetar i zasipaju prostor svuda okolo Sunca. Što smo bliže suncu to je sunčev vjetar jači. Rep kometa je posljedica sunčevog vjetra, jer sunčev vjetar raspršuje materiju (plin i prašinu) sa kometa u rep. Rep kometa je sve veći sto je komet bliži Suncu (rep se pojavljuje obično na par astronomskih jedinica od Sunca, prije toga je vidljiva samo slaba koma kometa).

Plavičasti dio repa se sastoji od plina, a bijeli dio od prašine. Pri zagrijavanju kometa sa njega isparavaju različiti plinovi (vidi pitanje 7). Zbog sunčeva zračenja ti plinovi se ioniziraju i fluoresciraju tako da nastaje poseban plavičasti dio repa. Taj dio repa je obično dva puta i više duži od 'prašinastog' djela. Rep od prašine je obicno otklonjen malo od plinovitog repa zbog inercije prašine. Plinoviti rep zato stoji u točno suprotnoj strani od Sunca (nije inertan), ali je također i mnogo manje sjajan od prašinastog dijela repa.

Potpuno "razvijeni" komet sastoji se od glave i repa. Glavu kometa možemo podjeliti još na jezgru i na komu. Kad je komet daleko od Sunca on nema ni komu niti rep. Jezgra kometa je vrlo maleno tjelo i na većim udaljenostima od Sunca ga je nemoguće vidjeti. Prilikom približavanja kometa Suncu stvara se polako koma - prozračna atmosfera nastala isparavanjem plina i izbacivanjem prašine sa površine jezgre. Nakon kome pojavljuje se rep kometa koji sve više raste da bi dosegao maksimum (kao i koma) u perihelu. Pri udaljavnju od Sunca kometu se smanjuje koma i rep - obrnuti proces od približavanja.

Rep kometa moze biti začuđujuće velik - može biti dugačak i preko 150 milijuna kilometara, što je približno jednako udaljenosti Zemlja-Sunce. Koma je puno manja od repa i prostire se nekoliko desetaka tisuća kilometara oko jezgre kometa (malo veća od Zemlje). Gustoća toga repa je strasno mala - prilikom prolaza kraj Sunca komet ispusti jedva oko 100t materijala sa jezgre (ovo je podatak za komet poput Haleyevog), ovisno o veličini i putanji oko Sunca.

Jezgre kometa su vrlo male. Imaju obično promjer od najviše stotinjak kilometara - najčesće samo od nekoliko kilometara.

Jezgru kometa je najlakše opisati kao gromadu prljavog leda. To je smjesa smrznutih plinova (najzastupljeniji je vodeni led) pomješana sa česticama prašine, a možda i krupnijim komadima čvrstog materijala. Plinovita komponenta kometa se sastoji od molekula kao sto su: CN, C2, CH, OH, NH, H2O i ioniziranih molekula: CO+, CO2+, N2+, OH+ itd.... Prilikom prolaska pokraj Sunca ti plinovi i voda se otapaju, čestice prašine se oslobadaju i nastaje koma.

Ljudi koji su stoljećima proučavali komete uvijek su se pitali odakle dolaze. Naime kometi brzo "stare" (isparavaju) pa je pretpostavka da se kometi po elipticnim stazama gibaju od začetka sunčevog susava odmah odbačena. To bi značilo da negdje mora postojati "skladište kometa". Još 50tih godina ovog stoljeća Jan Oort predložio je postojanje ogromnog oblaka u kojem oko Sunca kruži iza Plutonove staze ogroman broj malih tijela od kojih potjeću i kometi. 1992. godine ta teorija je pomoću HST teleskopa dokazana. Oortov oblak seže otprilike do 1/10 godine svjetlosti od Sunca. Pretpostavlja se da u Oortovom oblaku ima oko 100 tisića milijardi malih tijela (veličine od par stotina metara do par kilometara)! Dio tih tijela zbog gravitacijskih utjecaja susjednih zvijezda ili zbog prolaska sunčenog sustava kroz međuzvjezdane oblake plina i prašine može promjeniti svoju putanju. Neke kometske jezgre bivaju izbačene prema međuzvjezdanom prostoru (te nikada nećemo vidjeti), a neke će prodrijeti duboko u Sunćev sustav (možemo ih promatrati). U putanji kometa veliku ulogu igraju planeti, a pogotovo Jupiter pa tako kometi mogu dobiti različite ophodne staze oko sunca ili mogu biti izbačeni opet u međuzvjezdani prostor (nesto o tome sam gore spomenuo u četvrtom pitanju).

Da, meteori su zapravo ostaci nekadašnjeg kometa. Kako to? Kometi se otapaju prilikom prolaska blizu Sunca i kroz perihel. Meteori su najčešće jako sitni (par milimetara) djelovi prašine kometa koja pri brzini od oko tisuću kilometara na sat udari u zemljinu atmoferu gdje izgori uz svjetlosni trag (ono što vidimo na nebu). Nekad pri burnim procesima zbog zagrijavanja jezgre kometa (velike temperaturne razlike) naročito u perihelu sa kometa se mogu odvojiti omanje gromade (zbog razlictih vrelista plinova koji su smjesani u jezgri kometa), a nekad se moze desiti i da se komet rascjepi na dva ili tri djela. Npr. takav slučaj je komet Biela 1846 g. kada se dotični raspao, a tridesetak godina kasnije opazan je ogroman broj meteora (kad je zemlja presjecala Bielinu stazu). Zbog različite početne brzine u odnosu na jezgru meteoroidski oblak se s vremenom sve više raspoređuje duž staze kometa stvarajuci meteoroidsko vlakno, a zatim meteoroidski potok. Najpoznatiji meteoroidski potok su Perzeidi koji se vide u ljeto - istovjetni su s putanjom kometa 1862 III.

Jako teško. Možda samo vizuelno u obliku meteora i prekrasnih prizora kometa na nebu. Masa kometa je premala da bi on mogao gravitacijski utjecati na Zemlju. Također rep kometa je toliko rijedak (rijeđi od dima cigarete), te da nas zahvati jedan dio repa kometa nebi osjetili apsolutno nikakav učinak na Zemlju - to se već u par navrata i dogodilo kod nekih kometa.

Vrlo je mala vjerojatnost da neki komet pogodi Zemlju. Kometi nisu tako česti (4 do 5 ih se pojavi na godinu), bila bi strašna slučajnost da im se putanja presjeće bas sa Zemljinom. Osim toga kako su kometi građeni od zamrznutih plinova i vode - omanji kometi bi se u cjelosti otopili pri ulasku u zemljinu atmosferu ostaviši pri tome malo veći trag.
Veći kometi su puno rijeđi i time je šansa da pogode Zemlju jako jako mala. Opasniji su asterodi koji su obično čvrste građe (stjenoviti) i koji česće prolaze pokraj Zemlje. Nedavno je jedan veliki asteroid prošao pored Zemlje na udaljenosti sličnoj udaljenosti Mjesec-Zemlja, a znanstvenici su taj susret uočili tek tri mjeseca prije.